Hrvatski

Samostan Heiligenkreuz (njem. Stift Heiligenkreuz), odnosno opatija Heiligenkreuz, prekrasan je i živom vjerom prožet cistercitski samostan nadomak Beča, glavnoga grada Austrije. Opatija Heiligenkreuz drugi je najstariji cistercitski samostan uopće, ali i najstariji kontinuirano nastanjeni i djelujući samostan na svijetu: ona je i danas bogata mnogim duhovnim zvanjima, a u rujnu 2007. bila je blagoslovljena i službenim posjetom pape Benedikta XVI.

Opatija Heiligenkreuz, spokojno smještena usred Bečke šume (njem. Wienerwald), jedan je od najljepših srednjovjekovnih samostana na svijetu. Godine 1133. utemeljio ju je sveti Leopold III. iz dinastije Babenberg. Njegov sin Otto bio je poslan u Pariz na međunarodno školovanje; ondje je upoznao cistercite i ubrzo potom odlučio pristupiti cistercitskom redu. Kad je Otto posjetio oca u Austriji, zamolio ga je da u Donjoj Austriji sagradi samostan sličan cistercitskom Morimondu. Sveti Leopold III. uslišio je sinovu molbu te sagradio opatije Heiligenkreuz u južnome dijelu Bečke šume i Klosterneuburg na sjeverozapadu Beča.

Ulazak posjetitelja moguć je samo u skupinama (vidi raspored). Oni koji traže molitvu i tišinu mogu otići u kapelicu Svetoga Križa (njem. Kreuzkirche).

Romaničko pročelje i očuvana romanička konstrukcija središnjeg broda samostanske crkve (posvećene 1187.) s križno-rebrastim svodom; križ iz 13. stoljeća s najstarijim masivnim rebrastim svodom u Austriji; impresivan crkveni kor posvećen 1295. (remek-djelo austrijske gotike); klaustar (1220. – 1240.) obnovljen u 19. stoljeću u neogotičkom stilu; neogotički glavni oltar (1887.); barokna oltarna slika Johanna Michaela Rottmayra (1696.), redovnički kor (drvorezbarski rad Giovannija Giulianija iz 1707.); osmerokutni lavatorij s oslikanim staklenim prozorima na kojima su prikazani članovi obitelji Babenberg (1290.) i fontanom iz 16. stoljeća.

U kasnoromaničkoj su kapitularnoj dvorani grobnice četiriju vojvoda iz obitelji Babenberg koji su vladali Austrijom: Leopolda IV., Leopolda V. (koji je svojedobno utamničio engleskoga kralja Rikarda I. Lavljeg Srca), Fridrika I. i Fridrika II.; ranogotička spavaonica redovnika.

Srednjovjekovni je samostan od 1641. do 1662. obnovljen u baroknom stilu, a potom i 1683. nakon požara prilikom najezde Turaka. U ranobaroknom dvorištu posjetitelji mogu vidjeti stup Sv. Trojstva (1736. – 1739.) i Josefsbrunnen (1739.), djela Giovannija Giulianija. Izvan samostana nalazi se i prekrasni barokni Križni put (1731. – 1750.).

Cistercitsku opatiju Heiligenkreuz je na slavu i hvalu Bogu 1133. utemeljio sveti Leopold III. kao mjesto bogoslužja za spas svega svijeta. Otada se duhovni i kulturni život opatije neprekidno razvijao. Mi cisterciti živimo tu u ritmu krilatice „ora et labora – moli i radi“. Dobrodošli na ovo sveto mjesto!

Mi cisterciti u Heiligenkreuzu doživljavamo liturgiju – to svečano štovanje Boga u Njegovoj svetoj Crkvi – kao naše glavno poslanje. Geslo svetoga Benedikta, po kojem živimo, čine dvije glavne odrednice – ora et labora (moli i radi) koje istinski prožimaju naš redovnički život, naše zajedničke molitve i zajednički rad. Molitva je prva i najvažnija jer „ništa ne smije biti važnije od bogoslužja“ (Pravilo sv. Benedikta, 43: 3). U Heiligenkreuzu se drevne liturgijske molitve još uvijek pjevaju na način na koji su bile pjevane i u negdašnjoj liturgijsko-glazbenoj praksi Rimokatoličke Crkve: kao gregorijanski napjev.

Mi redovnici ne pjevamo iz umjetničkih pobuda: pjevanje je naš oblik molitve i duhovne meditacije, pa stoga svi moramo učiti latinski da bismo zaista mogli dublje pojmiti značenje riječi koje pjevamo. Budući da je liturgija uvijek molitva Crkve, vjernici su uvijek pozvani pridružiti nam se u molitvi – mnogi to i čine.

Glavni dio naše zajedničke molitve, koju mi redovnici svakoga jutra započinjemo u 5:15 sati, svečano je i meditativno pjevanje psalama. Gregorijanski napjev svojevrsna je biblijska meditacija – svi su pjevani tekstovi uglavnom preuzeti iz Biblije.

Za razliku od hvalospjeva uobičajenih u suvremenim crkvama gregorijanski napjev nije strofni, odnosno s istom melodijom za svaku strofu, nego svaki tekst ima svoju melodiju koja odražava njegovo značenje. Za razliku od većine moderne glazbe gregorijanski napjev uvijek se pjeva jednoglasno i bez instrumentalne pratnje, dakle jedna melodija bez višeglasne harmonije: to napjevu daje tipičan asketski prizvuk – katkada i naziv „koral“, a također ga oslobođa i od ritamske stege nužne u višeglasju. Gregorijanski napjev nije oblikovan u strogim ritamsko-taktnim odnosima, nego je skladan u slobodnom glazbenom ritmu usklađenom s unutarnjim značenjem melodije i riječi. Štoviše, umjesto da je – poput modernije glazbe – skladan u duru ili molu, gregorijanski je napjev skladan u osam starocrkvenih načina, tj. srednjovjekovnih tonskih ljestvica koje omogućuju široku paletu glazbeno-izražajnih raspoloženja.

Melodije sežu u najranije dane kršćanstva i duboko su ukorijenjene u židovskoj obrednoj liturgiji. Naziv gregorijanski napjev potječe od pape Grgura I. Velikog (590. – 604.), koji je u Rimu osnovao pjevačku školu (lat. Schola cantorum) koja je, uz ostalo, prikupljala i bilježila najbolje crkvene napjeve. Cisterciti su, kao reformski crkveni red 12. stoljeća, pojednostavili te napjeve i tako razvili vlastiti način pjevanja koji se djelomično razlikuje od rimskoga.

Gregorijanski napjev je uvijek na latinskom jeziku pa mu je stoga sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, kad je većina katoličkih Crkava usvojila narodni jezik kao liturgijski, prijetilo izumiranje. Usprkos tome svjedoci smo osebujne renesanse tog drevnog oblika molitve: danas čak i mladi iznova otkrivaju uzbudljivost tih melodija koje su stoljećima bile dio liturgije. Treba, dakako, napomenuti da je ipak potrebno neko vrijeme da slušatelj upozna osobitosti te drevne pjevačke tradicije i vlastitim uhom prihvati svu raskoš njezina glazbenog bogatstva.